Kada se dese neke strašne i pregoleme tragedije, poput ove u kojoj je “na kućnom pragu” stradala mlada obitelj (otac,majka i sin),a mala trogodišnja kćer je na klinici zadržana zbog ozlijeda.
Tad se podsjetiš što je zapravo život I da nikada ne znamo sa sigurnošću što on sobom nosi.
Pa čak niti sljedeći sat, a kamo li više.
To je zapravo dokaz koliko je čovjek nemoćan, a često se sili i misli da je i od Boga veći.
Nismo mi svjesni svoje nemoći.
I ova divna mlada obitelj je krenula doma i posve po propisu vozili, ispravan automobil,mala brzina,zapravo sve potpuno bez ijedne jedine greške.
Sretni voze se i na “korak do vlastitog doma”, sve se okrene.
Nema ih više i to je najžalosnije.
Život se u sekundama okrene do neprepoznatljivosti ili se posve nenadano i neočekivano ugasi.
Baš kao što je zapisano :
“Dakle, bdijte, jer ne znate ni dana ni časa“!
To je zapravo jedina istina.
Onda nas te strahovite tragedije za koje čujemo slome i natjeraju da razmišljamo .
Uključimo mozak i počnemo razmišljati dublje o svojim životoma…
Ne može čovjek gotovo ništa predvidjeti, ali može živjeti svaki trenutak i za trenutke.
Živjeti kao čovjek.
Kako danas ljudi žive svoje živote?
Uglavnom, u strahu od ovog i onog.
Potom u brizi za ovo ili ono.
Gašenju vlastitih želja radi drugih.
U svađi, mržnji i otuđivanju.
Zaokupiranosti poslom od kog ne vide da im život prolazi.
U pohlepi za još većim materijalnim dobrima.
U nedostatku vremena za radosti i bezbrižnosti.
Paziš sve kao za neku posebnu prigodu.
Te čuvaš haljinu da je ne pogužvaš kad je obučeš ili uflekaš.
Onda je okačiš u ormar za posebne prigode.
Nerjetko koristiš raspareno posuđe jer je ono lijepo u vitrini za posebne prigode.
Ono godinama skuplja prašinu dok jedeš iz istrošenog posuđa.
Ono novo je i dalje zapakirano,čeka posebnu priliku,a radio si da ga možeš imati.
Kazniš dijete što je razbilo kristalnu vaznu, pa ne pričaš s njim.
Kazniš ga i zbog loših ocjena, pa ga uvjeriš da je najbitnije imati najbolje ocjene, a drugo sve je manje bitno.
Onda se čudiš kako ono nema vremena za tebe da te posjeti, ali zaboravljaš da je ono naučeno kako je najbitnije biti “najbolji” i isto misli ima vremena za sve ostalo.
Drage ljude izbjegavaš jer “nemaš vremena”, misliš bit će vremena.
One koje si ucvilio, izdao, prevario.. nisi ih zamolio za oprost i za to misliš ima vremena.
Stvaraš zalihe nepotrebnog.
Gomilaš i što ti treba i što ti ne treba, ne obazireš se na one koji nemaju ni osnovno.
Puštaš i “goniš” od sebe one koji te vole.
Uvijek kontaš ima vremena.
Nije sad vrijeme za to jer je nešto drugo bitnije.
Sve je na čekanju jer misliš ima vremena.
Zatvaraš srce i ne puštaš da se ljubav desi jer misliš ima vremena.
Zabranjuješ sam sebi ono što ti je potrebno jer misliš ima vremena kad završiš ono “bitnije”,pa ćeš tad misliti na ono najbitnije.
Sve si podredio tomu misleći da si gospodar vremena.
Zapravo, nesvjestan da nisi gospodar nijedne sekunde, a kamo li svog života.
Čovječe, nemaš vremena .
Nemaš da bi propuštao ono što život čini životom.
Nađi vremena i kada nemaš vremena, za one koji te vole i koje voliš.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
