Teško je suspregnuti suze gledajući apokaliptične scene koje je vatrena stihija ostavila za sobom. Jeza hvata pri pomisli kroz što sve prolaze ljudi dok im pred vlastitim očima gori imovina, izgaraju domovi, automobili i sve što vide oko sebe. Vatreni obruč steže sa svih strana i u sekundama nestaje sve, kao da nikada nije postojalo, nije živjelo i nije disalo.
Gore u sekundama kuće za koje si cijeli život radio, prolijevao suze i znoj dok si ih osposobio. S njima gore uspomene, najdraže fotografije i sitnice. S njima gore i oni posebni servisi za ručavanje i posebni stolnjaci koje si čuvao za posebne prigode. Gore sve uštirkane i opeglane stvari za koje si se toliko sekirao da ih očuvaš.
Gore automobili zbog kojih si bio odsutan od svoje obitelji više nego što si trebao. Čak si propustio rođendane, dječje zabave, obiteljska okupljanja kako bi stekao nešto. Gori sve, nestaje u sekundama, a čovjek je nemoćan da išta poduzme da to spasi.
Ni bol, ni suze koje teku ne gase vatru koja guta. Brže od požara su samo misli koje strijeljaju kroz glavu dok ljudi gledaju katastrofu. Sve gori, scene su mučne i preteške i za misliti o njima, a kamoli ih proživljavati. Čovjek je sve to godinama stvarao iz ničega i odjednom se pretvara u prah i pepeo. Miris gareži ostavlja gorak okus u ustima, tuga vlada pri pogledu na hrpu pepela gdje je nekada bio dom.
U ovoj nezamislivo teškoj situaciji ostalo je još samo da ne izgori živ čovjek. Jer to je šteta koja je nenadoknadiva. Samo da ne izgori čovjek, jer opet će iz pepela stvarati kao što je i stvarao. Samo da ne izgori čovjek…
Smiluj se, dragi Bože, nad ljudskim patnjama.
Daniela Škegro/Hetcegovka.net
