Postoje glasovi zbog kojih ne mijenjate radiostanicu.
Postoje žene koje ne traže pažnju, a ipak je uvijek imaju. Bez potrebe za isticanjem, a opet uvijek u prvom planu. Jedna od njih je i Ana Marija Dedić – ime koje slušatelji prepoznaju, ali prije svega glas koji pamte.
Zaštitno lice Radija Mostarska panorama, dugogodišnja voditeljica i novinarka, prepoznatljiva po eleganciji, damskom držanju i toplini koju prenosi kroz eter, Ana Marija nije samo glas radija – ona je osjećaj koji ostaje. Njezina jednostavnost, iskrenost i prirodnost ono su što je izdvaja i čini bliskom svakome tko je sluša.
Godinama prati svakodnevicu svojih slušatelja, nenametljivo ulazi u njihove domove, automobile i misli. Nije samo voditeljica – ona je dio nečijih jutara, raspoloženja i navika.
I zato ne čudi što uz Radio Mostarska panorama, bilo uz jutarnju kavu, u vožnji ili na poslu, slušatelji ostaju vjerni upravo tom glasu.
Iako se jutros grad na Neretvi pomalo skriva iza oblaka, dok sjedim u društvu svoje sugovornice i vodimo razgovor uz jutarnju kavicu, ne osjećam taj „nedostatak svjetlosti”.
Jer Ana Marija je od onih ljudi koji toliko zrače svojom toplinom da u svakom trenutku oko sebe šire svjetlost i upravo je to ono što ih čini drugačijima u moru istih.
Razgovarala: Daniela Škegro
Cijeli život ste Vi ta koja postavlja pitanja i vodi razgovor. Danas ste u ulozi gošće – koliko Vas to izbacuje iz zone komfora i je li zapravo lakše imati kontrolu kroz pitanja nego kroz odgovore?
Hvala vam lijepa, draga Daniela, na pozivu.
Novinarski poziv kroz tjedne, mjesece i godine rada i života u radijskom eteru, za mikrofonom u studiju, odlascima na teren, kako mi to volimo kazati, vođenjem različitih programa, skupova, promocija knjiga, koncerata, otvorenja izložbi, javljanja uživo i podcasta, zapravo je svakodnevni izlazak iz zone komfora i svojevrstan trening.
Nemam nikakvu nelagodu, jer se za sve te izazove dobro pripremim i prilagodim slušateljskoj i gledateljskoj publici. Volim svoj poziv i živim ga već 33 godine. Počela sam dalekog 23. lipnja 1993. godine kao novinarka-suradnica na tadašnjem Hrvatskom radiju, Radiopostaji Mostar. Istodobno sam studirala na Pravnom fakultetu SUM-a i Centru za studije novinarstva, pohađala PR školu, a poslije upisala poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu – Jezici i kulture u kontaktu.
Cjeloživotno obrazovanje uz rad.
Sve te „utakmice u nogama“ dale su mi samopouzdanje, samopoštovanje i svojevrsnu glad za novim idejama, gostima i temama. Posebice me inspiriraju mladi i njihova postignuća.
Glas Vam je zaštitni znak, ali iza svakog glasa stoji čovjek. Koliko ste kroz karijeru morali “sakriti sebe”, a koliko ste uspjeli ostati potpuno autentični?
Nema tu puno filozofije. Talent je preduvjet za bavljenje nečim, volja je ta koja ga njeguje, upornost ga brusi, a praksa dalje razvija.
Glas je duša radija.
Meni ne preostaje ništa drugo nego biti ono što jesam – i u eteru i u životu. Profesionalac. A olakotna mi je okolnost što niti pijem niti pušim, pa mi je glas ostao uporabljiv do današnjih dana.
Vodite brojne kulturne manifestacije, gdje sve mora djelovati besprijekorno. Koliko je zapravo pritiska iza te elegancije i sigurnosti koju publika vidi?
Da, brojne kulturne i druge manifestacije. Bilo je toga zaista mnogo.
Nema pritiska, jer ga sama sebi ne stvaram, a ne radim ni ono što mi ne odgovara. Nakon više od tri desetljeća u ovoj branši imam pravo izbora.
Hvala na komplimentu za eleganciju i sigurnost.
Godinama surađujem sa svojom dizajnericom Stankom Zovko, frizerkom Anelom Arapović i studiom Alesandro iz Mostara. Prezenca, izgled primjeren prigodi i način na koji sve to donesete publici iznimno su važni.
Voditelj je most između publike i aktera.
Najbolje smo realizirali svoj posao onda kada smo bili „neprimjetni“.
Jeste li ikada postavili pitanje zbog kojeg ste se kasnije pokajali – ili prešutjeli ono koje ste zapravo trebali izgovoriti?
Radijski životni tempo i dinamika posla urednice na lokalnom radiju Mostarska panorama toliko su užurbani da o tome zapravo nemate vremena razmišljati.
Kada pratim konferencije za novinare, obično imam pripremljena dva ili tri pitanja koja želim postaviti glavnim akterima. No takvi događaji često kratko traju pa nerijetko ne stignete postaviti ni jedno pitanje, jer to učine kolege.
Kod intervjua „jedan na jedan“ obično unaprijed dogovorite pitanja sa svojim gostom, a kada je riječ o spontanim razgovorima, poput onih koje radim s glazbenicima i umjetnicima, tada pitam ono što mi prvo padne na pamet, a vezano je uz njih.
Nema kajanja i nema zabrana.
To su neka, hvala dragom Bogu, vremena iza nas.
U vremenu kada svi govore, a malo tko sluša – je li danas teže biti dobar voditelj ili dobar sugovornik?
Jednostavno je i jedno i drugo.
Vi znate svoj posao, ja svoj. To je win-win situacija.
Ako moj sugovornik ima tremu, zajedno prođemo kroz temu i pitanja, upoznam ga s uvjetima snimanja u radijskom studiju ili gostovanja uživo. Pitam ga želi li neku svoju omiljenu skladbu da emitiramo nakon gostovanja – i trema nestane.
Na kraju to bude čisti užitak za oboje, a kada se poslije sretnemo u gradu, smijemo se i to preraste u susret prijatelja.
Postoji li trenutak u kojem ste osjetili da Vaš posao nije samo profesija, nego i odgovornost – možda čak i misija?
Da, svakako. Bilo ih je na desetine.
Razdoblje Domovinskoga rata od 1993., kada sam počela raditi na radiju, pa do 1995. godine, brojne krizne situacije poraća u gradu na Neretvi, izgradnja našega grada, susreti i rad sa stradalnicima Domovinskoga rata, obiteljima poginulih hrvatskih branitelja, ranjivim skupinama u našem društvu, razdoblje korone…
Odgovorna sam osoba pa mi osobno ništa nije teško. Samo da je vremena
I za kraj – kada se ugase mikrofoni i svjetla pozornice, tko je Ana Marija Dedić zapravo, izvan uloge koju godinama nosite?
Ja sam Mostarka. Kćerka, sestra, prijateljica i kuma, što je u Hercegovini velika čast. Domoljub u svim inačicama te riječi. Vatrena navijačica HŠK Zrinjski, splitskog Hajduka te hrvatske nogometne i rukometne reprezentacije.
Imam stav o svemu, uporna sam, tvrdoglava i osjetljiva na patnju djece i starijih.
Kažu kako se temeljni karakter čovjeka ne mijenja kroz život. Moj senzibilitet i karakter u velikoj su mjeri odredili moj životni put.
Hvala mojim roditeljima – pokojnoj majci Zorki i ocu Želimiru – na odgoju, mojim profesorima na stečenom znanju, mojim radijskim i televizijskim urednicima na povjerenju, kao i mojim pokojnim i živim prijateljima te radnim kolegama na potpori.
Svima sam im do neba zahvalna.
I ovom prigodom poručujem da ih volim i da su zauvijek u mom srcu.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
