Ovih dana na društvenim mrežama, točnije u FB grupi Balkanci u Njemačkoj, pojavila se objava koja je nasmijala sve one koji su ju pročitali.
Objavu prenosimo u cijelosti:
Živim u zgradi u Bavarskoj, u kojoj ima svega — od Bosanaca i Srba, do Turaka, Hrvata, Albanaca i jedne bake Njemice koja zna reći „dobar dan“ i „rakija“. Sve bi bilo idealno da nismo dobili kaznu od 2.500 eura zbog pogrešnog odvajanja smeća. Da, dobro čitate — dvije i po hiljade, jer je neko ubacio plastičnu bocu u bio kantu. I sad, naravno, niko nije kriv.
Sastanak stanara ličio je na sjednicu Ujedinjenih nacija. Svako priča na svom jeziku, svi se slažu da je sistem nepravedan, ali niko ne zna gdje ide staklo od ajvara. Jedan Turčin tvrdi da je plastika isto što i papir „ako je tanka“, jedan naš čovjek kaže da „smeće nema naciju“, a komšija iz Srbije objašnjava kako je sve to „njihova taktika da nas oderu“. Gazda zgrade donio papir sa objašnjenjem boja kanti — Gelb, Braun, Blau — ali mi smo to shvatili kao kviz.
Onda je stiglo pismo od suda. U njemu piše da će se održati ročište jer niko nije htio da plati kaznu. U trenutku sam osjetio onu poznatu balkansku paniku: „Ma nisam ja, nego komšija na drugom spratu.“ A komšija s trećeg odmah kaže: „To su sigurno ovi novi iz Bosne, oni još ne znaju sistem.“ A ja sjedim i gledam u onu kantu, kao da ću u njoj naći odgovor na pitanje života.
Najgore je što niko ne zna ko je ubacio šta. Svi zaklinju se u djecu, u pasulj, u Allaha, da nisu oni. Jedan Hrvat čak iznio dokaz – sliku svoje kese sa ispravno razvrstanim smećem, kao da je diplomirao ekologiju. Turčin predlaže da se kazna podijeli na sve stanare, Bosanac kaže: „Neću da plaćam tuđe plastike“, a Njemica uzdahne i kaže: „In Deutschland gibt es Ordnung“ – a mi svi u glas: „Znaaaamo!“
Sad se svi bojimo bacati smeće. Ljudi drže kese u stanu po tri dana jer više ne znaju gdje šta ide. Ja sam sinoć pola sata gledao u praznu jogurt čašu i guglao: „Ide li jogurt čaša u žutu ili plavu kantu ako ima poklopac od aluminija?“ Nikad nisam osjećao toliku egzistencijalnu krizu zbog plastike.
Sutra idemo na sud, i iskreno, ne znam šta da kažem. Ako pitaju ko je bacio pogrešno smeće, vjerovatno ćemo svi reći: „Nismo sigurni, ali vjerujemo da nije niko iz naše familije.“ Neko će vjerovatno pokušati objasniti sudiji da kod nas kući sve ide u istu kantu i da nam je to „u krvi“. Ali, eto, sad nam je u krvi i kazna.
I dok čekam ishod, razmišljam – možda nas ovaj sud i spasi. Možda će nam objasniti bolje nego svi plakati u zgradi gdje ide plastika, a gdje papir. A ako ništa drugo, bar ćemo naučiti da u Njemačkoj i smeće ima zakon.
Izvor: Balkanci u Njemačkoj
