Pored željezničke postaje, na raskrižju dvaju gradova – Frankfurta i Neu-Isenburga, smjestio se kafić koji kao da je izvučen iz starog crno-bijelog filma. Zidovi kafića „Treffpunkt 17“ i dalje čuvaju priče prošlih vremena, dok se s perona čuje zvuk vlakova koji usporavaju, zaustavljaju se, pa kreću dalje, odvozeći putnike u različite smjerove, piše fenix-magazin.de
Na zgradi „Treffpunkta 17“ (Mjesto susreta 17) stoji sat koji putnike već desetljećima podsjeća da je ljepše pogledati prema njemu nego na mobitel, a ispod sata klupa za one koji se žele odmoriti dok čekaju. Kao u onoj pjesmi “Night Mail” (1936), u kojoj W.H. Auden opisuje noćni vlak koji putuje kroz Englesku, pišući „This is the Night Mail crossing the Border“, tako je i ovaj kafić na granici velikog Frankfurta i malog Neu Isenburga, ugostio dvoje autora – Marijanu Dokoza i Daniela Hadrovića.
Glasovi iznutra – književnost Marijane Dokoze
U prvom dijelu večeri publika je imala priliku čuti ulomke iz romana Marijane Dokoze, autorice koja se u svom stvaralaštvu hrabro spušta u dubine psiholoških pejzaža, osvjetljavajući prostore koje mnogi zaobilaze.
Poseban interes izazvao je njezin roman „Die Stimme“, psihološki triler s elementima nadnaravnoga, koji kroz priču mlade liječnice Keire Hrost otvara pitanja percepcije, identiteta i granica između stvarnog i imaginarnog. Roman se bavi pitanjima: Tko smo kad nas počnu progoniti glasovi koje nitko drugi ne čuje? Što je sjećanje, a što upozorenje? Gdje završava svijest, a počinje druga stvarnost?
Radnja romana vodi čitatelja iz Njemačke do Haitija pa sve do Amerike, kroz tri paralelna narativa – Keire, Marcusa i Luce, koji se križaju na mjestima gdje razum zakazuje, a intuicija preuzima. Eoman je izašao u izdanju njemačkog izdavača „Dietrrich Verlag“, a kritika je roman ocijenila kao „roman u kojem je teško dobiti odgovore, ali postavlja prava pitanja, analizirajući ljudsku psihu“.
Filmski nastavak: Daniel Hadrović i „Ubij me još jednom“U drugom dijelu večeri, pozornost publike usmjerena je prema ekranu. Naime, prikazan je eksperimentalni film „Ubij me još jednom“ (Töte mich noch einmal) redatelja Danijela Hadrovića, poznatog po vizualno hrabrim i psihološki intenzivnim djelima. U središtu filma je Clemens, čovjek koji u potrazi za istinom pokreće konfrontaciju s piscem kriminalističkih romana, optužujući ga za smrt mlade žene. No kako priča napreduje, gledatelj gubi tlo pod nogama, istina se mrvi pod težinom sjećanja, halucinacija i potisnutih krivnji. Hadrović koristi stroboskopske efekte, zvučne distorzije i fragmentiranu montažu kako bi stvorio atmosferu psihičkog rasapa. Gledateljima je ovo neobično iskustvo, a neki od onih koji su pogledali film, kazali su kako im je gledanje filma bilo poput suočavanja s posljedicama šutnje i unutarnje rascijepljenosti. – Život je često šokantniji od svake fikcije, rekla je jedna gledateljica, nakon projekcije.
Istina iza šutnje: „Njegova žena“
Večer je zaokružena čitanjem ulomaka iz engleske verzije romana „Njegova žena“ autorice Marijane Dokoze, knjige koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Roman je temeljen na stvarnim događajima, a donosi priču žene koja otkriva monstruoznu tajnu iz prošlosti svog supruga koji je sa još jednim muškarcem počinio silovanje 13-godišnje djevojčice u ratu u Bosni i Hercegovini. Roman ne nudi jednostavna rješenja, niti moralizira. Suprug, iako počinitelj zločina, nije prikazan kao karikaturalno zlo, već kao kompleksna osoba, što cijeloj priči daje dodatnu težinu i bolnu uvjerljivost. Likovi su ogoljeni do srži, a glas glavne junakinje postaje svjedočanstvo pa čak i žrtve, te nekada 13-godišnje djevojčice, koja je u vrijeme suđenja svojih silovatelja, mlada žena koja ponovno mora proći kroz kalvariju iz djetinjstva. Književna kritika posebno ističe autoričinu sposobnost da prikaže psihološku razgradnju i ponovno sastavljanje identiteta žene koja je morala preispitati sve u što je vjerovala.
Ono što najčešće ne želimo vidjeti
Nakon ove neobične večeri, mogli bi kazati kako se na granici dvaju gradova, u jednom neobičnom prostoru, gdje se svakodnevno mijenjaju lica, dogodila se večer koja je publiku ostavila u razmišljanju. Marijana Dokoza i Daniel Hadrović, svatko u svom stilu, ponudili su ono što književnost i film mogu najbolje: susret s onim što najčešće ne želimo vidjeti.
