Primiče se uskoro dva mjeseca od strahota koje su zadesile mali Hercegovački gradić Jablanicu.
Piše: Daniela Škegro
Stravični prizori koje smo gledali iz ovog mjesta ganule su milijune ljudi, suosjećali su s njihovim bolom i patnjama.
Pohitali su mnogi pomoći kako je tko mogao, neki dobrovoljnim radom, neki dobrovoljnim donacijama, bilo da je riječ o materijalnim stvarima ili novcu. Solidarnost ljudi je iznova bila na visokoj razini. Sa svih strana su stizali i oni u skupocjenim limuzinama, uštirkanim košuljama i kravatama uz obvezno slikanje.
Padala su razna obećanja u vidu pomoći ovom narodu koji je u trenu ostao bez igdje ičega. Najstrašnije i najtegobnije onima koji su nažalost ostali osim materijalne štete, ostali i bez svojih najmilijih, gubitka koji je nenadoknadiv.
Po riječima samih mještana, onih koji su sve to pretrpjeli, osjećaju se ostavljeni.
Nema ništa od obećanja, od silnih pomoći, od silnih milijuna koji su se slijevali s početka ove goleme tragedije. Izgleda da su “Prohujali s vihorom”.
Miješaju im se emocije od opravdane ljutnje, goleme tuge, straha, ljubavi, ostati tu na svom, pa taman i porušenom.
Zima se primiče, a oni su i dalje pod “vedrim nebom”, čekaju ispunjenje obećanja, čekaju ono što ih sljeduje kao građane pogođene prirodnom katastrofom. Dobro, nije baš u cijelost prirodna, pa bi bilo neprimjereno nazvati ju isključivo tako. Primjerenije je kazati katastrofom koja je posljedica velikim dijelom ljudske pohlepe.
Bilo kako bilo, kako god da ju nazvali, to ne umanjuje bol, tugu i strah ovih ljudi koji ne gube bar nadu za pomoć, kao što ju nisu gubili ni dok su vodene bujice praćene ogromnim kamenjem nosile doslovno sve što se našlo pred njima.
No, valjda i nada ima svoj rok trajanja, pa polako iščezava kako se led uvlači u kosti, a pustoš je jedino na čemu se pogled zadržava. Pustoš tamo gdje je nekada bio dom!
Daniela Škegro/Hercegova.net Foto:Društvene mreže
