Počeo je Studeni.
Naziv kazuje kakvo je vrijeme za očekivati u njemu ili bolje rečeno kakvu studen.
Prvog studenog se obilježavaju i Svi sveti.
Tradicionalno se uz sv. Misu, pohode i grobovi najmilijih koji nisu više među nama.
Kako taj dan, tako i naredni, kojim se obilježava Dan mrtvih.
Najvažnije dvije osobe za mene, koje nisu više među živima su moji ujaci, djed i baka ,koju sam zvala majkom.
Sunce, povjetarac i lagana studen u najavi.
Krećem put Domazeta, malog zaseoka nadomak Mostara- gdje su djed i baka/majka prije par godina ispraćeni na vječni počinak.
Studen(i) se osjeti i oko srca, sjeta i orošen pogled.
Maleno groblje je prepuno svježeg cvijeća i svijeća.
Palim svijeće i gledam ka nebu.
Ne, nikada ne želim dugo gledati u grobnicu jer znam da su oni gore-visoko s anđelima u raju, da me gledaju i mole za mene.
“Razgovaram” s njima.
Majka je izrazito voljela cvijeće.
Mirisala je po cvijeću, a kuća je mirisala po njoj.
U studenom bi se prije širio miris njenog pečenog kruha i džema od drenjina i šljiva.
Mirisa soka od divljih šipaka.
Mirisa dobrote i bezuvjetne ljubavi.
Tog mirisa više nema.
Topline i svjetlosti koja se širila s njenom pojavom.
“Pričam” joj o svemu.
“Gleda me i miluje” najčistijim i najnježnijim pogledom na svijetu.
“Vidim da je sretna”, što nisam zaboravila ono čemu me učila.
Što sam nastavila gdje je ona stala.
Uvijek je govorila da je najteže biti čovjek-ali da se isplati.
Hvala joj na tomu!
“Pogled okrećem ka djedu”-koji je bio tvrd i nesalomljiv kao ovaj Hercegovački kamen.
Kamen na kojemu je izniknuo, prohodao, odrastao i s njim srastao.
Kamen koji mu je često znao biti i postelja.
Nije nikada puno zborio, ali svaka riječ koju bi izustio bila je snažna i duboka poruka.
Smjernica života!
Dok mi hladan povjetarac udara u obraze, zastajkujem……ne znam kako da mu kažem da je sada onaj ” pogani vakat” na koji nas je upozoravao.
Sve se izopačilo i zatire se ono što je temelj i smisao života.
Nema više dobrote, milosti, razboritosti i plemenitosti, a prijeko su potrebne.
Nema više ni naroda…..otišlo sve……
Zašutim.
“Vidim da djed zna” -znao je i prije već je došlo.
Zaiskri suza, koja se skotrlja niz moje drhtave obraze.
Prozborih da je od studeni.
“Pozdravljam ih” i puštam da spavaju vječni san- negdje gore među anđelima.
Djede Ivane i bako/majko Ane, ujaci Mate i Miroslave-počivajte u miru Božjem!
Ovdje je ionako “pogan vakat” ….a bit će sve gore…
SVI SVETI MOLITE ZA NAS!
Daniela Škegro/Hercegovka.net
